ORGANIZACIJA TRANSAKCIONE ANALIZE

 BIHOTA

Psihoterapija

Transakciona analiza

Zoran Milivojević

Definicija

 

             Transakciona analiza (TA) obuhvata teoriju ličnosti i interpersonalne komunikacije i iz nje izveden psihoterapijski metod. Tokom šezdesetih godina TA se prvenstveno primjenjivala kao grupna psihoterapija, ali danas se široko koristi i u individualnom, bračnom i porodičnom tretmanu.

             Osim u psihoterapiji TA se danas primjenjuje u brojnim oblastima u kojima se traže psihološke i komunikacijske vještine: u psihosocijalnom savjetovanju, u opštoj i specijalnoj pedagogiji i u oblasti menadžmenta. Kako zbog toga TA više nije isključivi sinonim za psihoterapijsku školu, pravimo razliku između transakcione analize (TA) i transakciono-analitičke psihoterapije (u daljem tekstu TAP).

 

Istorija

 

                 Krajem pedesetih godina američki psihijatar Erik Bern (Eric Berne, 1910-1970) definisao je osnovne koncepcije i postupke i time stvorio novi psihoterapijski pravac. Po svojoj vokaciji Bern je bio psihoanalitičar, učenik dva velika ego-psihologa Pola Federna (Paul Federn) i Erika Eriksona (Erik Erikson), tako da je podrazumijevao poznavanje psihoanalize kao preduslov za razumijevanje TA. U početku je smatrao da TA tretman treba da bude svojevrsan dodatak psihoanalizi, odnosno uvod u psihoanalitički tretman koji bi značajno povećao uspješnost samog psihoanalitičkog tretmana. Ne samo da je danas TAP potpuno odvojena od psihoanalize u zaseban psihoterapijski pravac, već se i sama TAP diferencirala u nekoliko različitih terapijskih škola.

             U našoj sredini transakciona analiza je počela da se primjenjuje na Neuropsihijatrijskoj klinici, odjeljenju na Avali, sredinom sedamdesetih godina. Oko Josipa Bergera (1929), koji je prvi otpočeo njenu primjenu, sakupilo se više terapeuta, koji su, zatim, svoje znanje iz ove oblasti verifikovali kod Međunarodne asocijacije za transakcionu analizu (ITAA) i dobili status transakcionih terapeuta sa pravom da mogu da edukuju nove terapeute.

 

Osnovne koncepcije

 

             Referentni okvir. Ova koncepcija se odnosi na unutrašnju mapu stvarnosti. Polazi se od predpostavke da se realnost mentalno reprezentira u psihi, svijesti ili mozgu osobe. Postoje tri bitna aspekta stvarnosti koji sačinjavaju tri glavna polja referentnog okvira: polje ja, polje drugi ljudi i polje svijet. Drugim riječima referentni okvir je sistem predstava o sebi, drugima i svijetu.

             Veoma je važno shvatiti da ljudi ne reaguju na stimuluse iz realnosti kao takve, već da reaguju nakon što tim stimulusima pripišu značenje. Pripisivanje značenja spoljašnjim i unutrašnjim stimulusima je upravo funkcija referentnog okvira. Ukoliko je referentni okvir podudaran sa stvarnošću, osoba će tačno shvatati i ocjenjivati stvarnost, tako da će pokazivati adekvatna osjećanja i adekvatno ponašanje i biti u stanju da se adaptira. Kako je referentni okvir unutrašnja reprezentacija stvarnosti, može se napraviti analogija sa mapom i teritorijom na koju se ona odnosi. Kada osoba ima tačnu mapu, tada se ona sa lakoćom orjentiše i snalazi na teritoriji po kojoj se kreće. Takva osoba će biti i uspješna jer će joj mapa koristiti da stigne tamo kuda se uputila, odnosno da ostvari svoje ciljeve i želje. Međutim, ukoliko su predstave stvarnosti iskrivljene u bilo kom polju referentnog okvira: polju ja, polju drugi ljudi ili polju svijet, posljedica će biti da će osoba stvarnosti pripisivati iskrivljeno značenje i neodgovarajući značaj, što će rezultirati u neadekvatnim reakcijama, bilo da su u pitanju osjećanja ili ponašanje. Naravno da će ovakva osoba imati problema i u prilagođavanju na spoljašnju realnost: neće biti u stanju da u datom kontekstu svijet prilagodi sebi (aloadaptacija), niti da svoj referentni okvir prilagodi svijetu (autoadaptacija), niti će moći da izabere takav dio svijeta u kojem će biti prilagođena (izoadaptacija). Ako se koristi analogija sa mapom, to je kao da osoba s pogrešnom mapom pokušava da natjera teritoriju da se uklopi u mapu. Ljudi čiji su referentni okviri disfunkcionalni, nisu uspješni ni zadovoljni, stvaraju probleme sebi i drugima, i na kraju razvijaju različite psihičke poremećaje.

             S obzirom na funkciju koju ima razumljivo je da je referentni okvir jedna veoma rigidna struktura otporna na promjene i utjecaje. Ta osobina nije toliko važna kada su u pitanju funkcionalni koliko je važna kada su u pitanju disfunkcionalni referentni okviri. Osobe sa takvim okvirima teže da redefinišu stvarnost da bi se činjenice uklopile u one interpretacije koje su u skladu s onim uvjerenjima u koja već vjeruju. Drugim riječima, referentni okvir funkcioniše kao samopotkrepljujući sistem što je veliki problem kada je disfunkcionalan, jer osoba nije u stanju da se samokoriguje. Pored toga u onim situacijama u kojima govorimo o unutrašnjem konfliktu, u osobi se aktiviraju dva različita referentna okvira. Kako oba referentna okvira imaju konfliktne definicije iste stvarnosti, unutrašnji konflikt će se izraziti kao zbunjenost, kao inkongruentne poruke. Osnovni zadatak terapeuta je da identifikuje sistem predstava koje pacijent ima o sebi, o drugima i o svijetu i da otkrije na koji način se logika referentnog okvira odražava u postojećem simtomu ili problemu.

 

             Ego stanje. Postoji nekoliko različitih modela ego stanja u kojima su ove koncepcije različito definisane. U istorijskom ili strukturalnom modelu ego stanja su unutrašnje strukture koje su posljedica razvoja i neintegracije različitih dijelova selfa. U ovom modelu su ego stanja roditelja i djeteta patološka ego stanja. Suprotno, u komunikacijskom modelu koji različito definiše ego stanja i roditelj i dijete su veoma važna i poželjna ego stanja u komunikaciji (Milivojević, 2004).

             Kako je koncepcija ego stanja u okviru strukturalno-istorijskog modela daleko značajnija za psihoterapiju u daljem tekstu ona će biti prikazana.

             U TA se na ego gleda kao na strukturu ili sistem sastavljen iz različitih dijelova koji se nazivaju ego stanja. Koncepcija self je važna za razumijevanje ego stanja, jer kao svoje pravo ja osoba doživljava ono ego stanje u kojem se tog trenutka nalazi self. U idealnom slučaju ego odrasle osobe je cjelovit i nefragmentisan, zasnovan na sistemu tačnih predstava o sebi, drugim ljudima i svijetu. To znači da je odrasla osoba svijesna realnosti, da je realistična i da je racionalna. Na osnovu tačne slike stvarnosti odrasla osoba razmišlja racionalno tako da formira prihvatljiv vrijednosni sistem i pokazuje odgovarajuća osjećanja. Takva osoba je sposobna za svjesnost, spontanost, bliskost i rad. U ovom idealnom slučaju ego osobe je cjelovit i integrisan, odnosno, izjednačen sa stanjem Odrasli. Postizanje opisane strukture ličnosti koji se naziva integrisani Odrasli je cilj kako ličnog razvoja tako i same TAP.

             U velikom broju slučajeva osoba samo u nekim situacijama funkcioniše iz svog ego stanja Odrasli, a u drugim situacijama se aktiviraju, uslovno rečeno, patološka ego stanja. Pod patološkim ego stanjima podrazumijevamo ona ego stanja koja sadrže netačne i iskrivljene predstave o sebi, drugima ili svijetu, koja posjeduju pogrešnu logiku i pogrešne zaključke, a samim tim i neodgovarajući vrijednosni sistem i neadekvatna osjećanja. U patološka ego stanja ubrajamo ego stanje Dijete i ego stanje Roditelj.

             Ego stanje Djeteta je rezultat individualne istorije, ono u sebi sadrži prevaziđene i netačne definicije sebe, drugih i svijeta, ono je nekadašnji ego kojeg je osoba prerasla i koji je, samim tim, neupotrebljiv i disfunkcionalan. Pojava Djeteta je znak da je osoba regredirala na neki infantilni stadijum ličnog razvoja. Drugim riječima, ego stanje Djeteta je individualna istorija koja se disfunkcionalno upliće u odnos prema aktuelnoj stvarnosti. Dok je Odrasli rezultat djelovanja neopsihičkih struktura, Dijete je rezultat arhepsihičkih struktura. U osnovi, Dijete je rezultat trauma i patoloških razvojnih fiksacija.

             Drugo patološko ego stanje je Roditelj. Ovo ego stanje nastaje internalizacijom značajnih figura i njihovih neodgovarajućih ili patoloških poruka. Roditelj se može ispoljiti na dva načina: kao ego stanje koje utiče na druga ego stanja (utičući Roditelj) ili, kada se osoba identifikuje s internalizovanim roditeljskim figurama, kao ego stanje iz kojeg osoba komunicira sa drugim ljudima.

             Teorija ego stanja u sebi kristališe individualnu historiju osobe i njene odnose s značajnim drugima. Odnosi između roditelja (autoriteta ili značajnih drugih) i djeteta transponuju se u odnose između ego stanja. Ukoliko je roditeljski uticaj bio ispravan i zdrav, tako da se u djetinjstvu osoba ispravno i zdravo formirala, tada je olakšana njena integracija u ego stanje Odrasli. Predhodni roditeljski uticaji (Roditelj) i lični doživljaji (Dijete) su unutrašnji kapital i podrška osobi da u stersnim situacijama ostane u ego stanju Odraslog. Međutim, neodgovarajući roditeljski uticaji dovode do neadekvatnog djetetovog iskustva i do zastoja u ličnom razvoju, a što se kasnije u životu manifestuje kao ometajući uticaji Djeteta i Roditelja na ego stanje Odraslog.

             Kod fragmentisane osobe interakcije njenih ego stanja mogu biti različite, a posebno su važne isključenje, kontaminacija i konflikt. Kod isključenja Odraslog Dijete ili Roditelj preuzima kontrolu nad osobom, tako da ona u većoj ili manjoj mjeri, na kraće ili duže vrijeme razmišlja iracionalno i tako se ponaša, da bi kasnije, kada se ponovo uključi Odrasli, bila svjesna svoje iracionalnosti. Kada je osoba u nekoj zabludi tada je riječ o kontaminaciji Odraslog. Ono pogrešno i bez distance uzima kao tačne ili sopstvene infantilne predstave i zaključke (kontaminacija Djetetom) ili pogrešne stavove autoriteta (kontaminacija Roditeljem). Kada je riječ o konfliktima oni mogu da budu između racionalnog i iracionalnog dijela ličnosti (konflikti Odrasli-Dijete i Odrasli-Roditelj), osoba se muči da uspostavi racionalnu kontrolu nad svojim ponašanjem, ili između patoloških ego stanja (konflikt Dijete-Roditelj).

             Pored opisane struktralne analize ego stanja u okviru istorijskog modela koja pomaže razumijevanju strukture ličnosti, u okviru komunikacijskog modela ego stanja vrši se funkcionalna analiza koja je posebno važna za razumijevanje komunikacije. U komunikacijskom modelu razlikujemo Odraslog, Njegujućeg Roditelja, Kritikujućeg Roditelja, Slobodno dijete, Adaptirano Dijete i Prkosno Dijete.

            

             Transakcija. Transakcija je centralna koncepcija u TA, a definiše se kao jedinica komunikacije. Transakcija u dijadnoj komunikaciji (učestvuju dvije osobe) sastoji se iz transakcionih stimulusa prve osobe, transakcionog odgovora druge osobe i povratnog odgovora na odgovor prve osobe. TA je dobila ime upravo zbog toga što je metod rada zasnovan na analizi transakcija. S jedne strane se na osnovu pacijentovog izražavanja i slanja poruka postavlja hipoteza njegovim intrapsihičkim strukturama (dijagnostika), a s druge strane su vješte transakcije (intervencije) osnovni način na koji terapeut vrši uticaj na pacijenta i poziva ga na promjenu (terapija).

             Često nije cjelovita osoba ta koja emituje određenu poruku, već je to neko njeno ego stanje. Na taj način možemo posmatrati komunikaciju dvije osobe kao komunikaciju ukupno šest ego stanja (Roditelj, Odrasli i Dijete jedne osobe s Roditeljem, Odraslim i Djetetom druge osobe). U ovakvom koordinatnom sistemu možemo otkriti pravila za dobru i lošu komunikaciju koja proističu iz logike ego stanja. Kako kod jedne osobe istovremeno mogu da budu aktivna dva ego stanja ona može istovremeno da komunicira na dva nivoa, socijalnom i psihološkom, pa tada postoje socijalne i psihološke, ili skrivajuće i skrivene poruke. U tom slučaju govori se o skrivenim transakcijama.

            

             Životni skript. Na osnovu analize ljudskih sudbina, Bern (1989) je zaključio da postoje svjesni, predsvjesni i nesvjesni patološki životni scenariji po kojima ljudi kreiraju svoj životni tok. Suština je u tome da roditelji svojim porukama oblikuju referentni okvir svog djeteta, tako da ono kada odraste vodi život na veoma predvidljiv i ograničen način. Nekada je i sam životni tok unaprijed determinisan od strane roditeljskih figura i drugih autoriteta, tako da osoba tačno zna da će se, na primjer ubiti. Dakle, prema teoriji životnog skripta ljudi sami biraju svoju sudbinu, time što donose određene zaključke koji se kasnije tokom života isto tako mogu promijeniti.

             Danas je u okvirima TA uglavnom prihvaćeno da je životni skript patološki, za razliku od životnog plana autonomne ličnosti. Naglasak je u tome da osoba u djetinjstvu donosi pogrešne zaključke o važnim životnim pitanjima i da ih ugrađuje u svoj referentni okvir kao temeljne aksiome koje više ne preispituje i da kasnije živi, ne u skladu sa stvarnošću, već u skladu sa svojim skriptnim uvjerenjima. Ona na taj način uspijeva da konstruiše socijalnu i psihološku stvarnost i da zaista „dokaže“ da su njena uvjerenja tačna. Opisani zaključci koji su temelj životnog skripta nazivaju se rane ili skriptne odluke, a nastaju na osnovu prihvatanja skriptnih poruka od strane roditelja (skriptne zabrane i kontrazabrane), bilo djetetovim pogrešnim shvatanjem inače ispravnih roditeljskih poruka, bilo samostalnim ali pogrešnim zaključivanjem.

             Postoje dvije osnovne skriptne zabrane kojima se osporavaju djetetova ljudska prava. Prva je zabrana postojanja („Crko da Bog da!“, „Bolje da se nisi ni rodio!“, itd.) a koju verbalno i neverbalno upućuju roditelji koji odbacuju i ne vole, odnosno preziru svoje dijete. Ovu zabranu upućuju i oni roditelji koji vole svoje dijete, ali mu to ne pokazuju kako se ono ne bi razmazilo i opustilo. Kad dijete internalizuje roditelja koji mu zabranjuje pravo na život, ono postaje sposobno za samomržnju tako da se javlja želja za samouništenjem što dovodi do različitih skrivenih ili otvorenih samodestruktivnih ponašanja sve do samoubistva. Kad dijete internalizuje prezirećeg roditelja ono je sposobno za samoprezir i osjećanje inferiornosti i bezvrijednosti.

             Skriptni imperativi ili kontrazabrane su roditeljske poruke kojim oni ekstremno uslovljavaju djetetu njegovo pravo na život ili na ljubav. Roditelji kao da kažu:“Ja te ne volim, jer ti ništa ne vrijediš, ali ako budeš takvo i takvo ja ću te voljeti.“ Time je djetetu omogućeno da „ostvari“ svoje pravo na postojanje ili na ljubav. Kada dijete pored skriptnih zabrana internalizuje i skriptne kontrazabrane, tada roditeljski stav postaje njegov stav prema samome sebi. Osoba o sebi razmišlja: “Ja sam bezvrijedan i ne zaslužujem ljubav (da postojim), ali ako budem takav i takav ja ću vrijediti“. Zbog toga se formira dvoslojna struktura: osoba pokazuje prisilnu motivaciju, jer „mora“ uvijek da bude takva i takva, a ukoliko ne uspije tada vjeruje da je bezvrijedna ili da treba da umre. Imperativne i prisilne motivacije su različite. Da bi bila voljena osoba mora da bude savršena, jaka, da ugađa drugima, da radi naporno, da bude brza, da bude suprotnog spola, da ne osjeća, da ne misli, da nikada ne prestane da bude djetinjasta, da nikada ne napusti roditelje, itd (Milivojević, 2005).

....OPŠIRNIJE>

 

 

Šta je psihoterapija?

Psihoterapija je složen postupak pružanja psihološke pomoći, zasnovan na određenoj teoriji i tehnici, a sastoji se u planskom i sistematskom, verbalnom i neverbalnom utjecaju psihoterapueta na osobu sa problemima, sa ciljem da se oslobodi simptoma, oduči od patološkog načina doživljavanja i nepoželjnih obrazaca ponašanja, kao i da izazove pozitivne promjene u ličnosti. Može biti površinska, simptomatska (usmjerena na uklanjanje simptoma i modifikaciju ponašanja - psihosocijalna) i dubinska, kauzalna (usmjerena na promjene dubinske strukture i dinamike ličnosti, kao i na uklanjanje patogenih uzroka - klinička). Zavisno od uloge klijenta u procesu liječenja može biti direktivna i nedirektivna psihoterapija, a u odnosu na broj istovremeno uključenih klijenata u proces liječenja može biti individualna i grupna. Današnja psihoterapija predstavlja skup teorija i tehnika koje su uglavnom povezane sa odgovarajućim pravcima i školama. Evaluacija učinaka pojedinih vrsta psihoterapija još uvijek ne daje jasne i pouzdane rezultate da bi se moglo sa sigurnošću reći koja je najbolja i zašto. Ono što je izvjesno je da su neke vrtse psihoterapije uspješnije kod nekih psiholoških poremećaja, kao i da uspjeh u psihoterapiji uvelike ovisi o ličnosti i iskustva psihoterapeuta.

Mnogi smatraju da je psihoterapija svaki razgovor u međusobnom kontaktu ljudi, da je ona razgovor sa rodbinom, prijateljima, kolegama na radnom mjestu isl. To nije psihoterapija niti ima dodirnih tački sa psihoterapijom. Naime, psihoterapija je oblik medicinskog i psihološkog liječenja za čiju primjenu su potrebni uslovi i pravila, kao i kod svih drugih oblika liječenja.

 

Koji su ciljevi psihoterapije?

Razne vrste psihoterapije imaju različito definisane ciljeve, neki oblici su podržavajući, drugi imaju za cilj da otklone ili suzbiju simptome i neprilagođeno ponašanje, treći da razrješe intrapsihičke i interpersonalne konflikte, bračnu ili porodičnu disfunkcionalnost isl. Ali sve psihoterapije imaju zajedničke opšte ciljeve:

Ratserećenje od nepodnošljive napetosti i unutrašnjeg pritiska.

Otklanjanje smetnji, zaustavljanje daljih patnji, psihičkog propadanja i regresivnih procesa.

Usklađivanje poremećenih psihičkih funkcija, osjećanja i mišljenja, i neprilagođenog ponašanja.

Razvoj sposobnosti i kapaciteta ličnosti, učvršćivanje svjesnosti o sebi, drugima i okružavajućem svijetu i osposobljavanje za rješavanje traumatskih životnih problema, suzbijanje straha, osjećanja krivice, agresivnosti i življenja pod stresom.

Oslobađanje i ispunjenje potencijala sopstvene prirode.

 

Koje su vrste psihoterapije?

Postoji više od 400 teorijskih pravaca, orjentacija, oblika i vrsta liječenja. Svaki od ovih pristupa ima svoju teorijsku osnovu, specifičnu metodologiju i tehniku rada, način kako se procjenjuje ko se može liječiti, očekivanje od nje u domenu efikasnosti i postupak sticanja znanja i vještina da bi se uspješno koristila u praksi.

 

Klasifikicacija oblika psihoterapije po Luisu Volbergu iz 1970 koja je prihvaćena od Svjetskog Savjeta za psihoterapiju, 1996.godine

o Dinamički oblici

▪ Frojdova psihoanaliza

▪ Klajnijanska psihoanaliza

▪ Ego analiza

▪ Neofrojdovska ili nefrojdovska psihoanaliza

▪ Individualna psihologija Alfred Adlera

▪ Analitička, kompleksna psihologija Karl Gustav Junga

Karakter analiza ili orgon terapija Vilhelma Rajha

Dinamička kulturološka škola psihoanalize

▪ Škola Karen Hornaj

Škola Hari Stek Salivana

Egzistencijalna analiza

Psihoanalitička psihoterapija

▪ Kratka dinamički orjentisana psihoterapija

▪ Suportivna analitička psihoterapija

Grupna analitička psihoterapija

Kognitivno-bihejvioralne terapije

▪ Bihejvior terapija

▪ Kognitivna terapija

Kognitivno analitička terapija

Humanističke psihoterapije

▪ Porodična terapija

▪ Partnerska terapija

▪ Geštalt terapija

▪ Transakciona analiza

▪ Psihodrama

Konstruktivistička psihoterapija

Integrativne psihoterapije

▪ Integrativna geštaltistička psihoterapija

Integrativna dinamička psihoterapija

Integrativna kognitivno-bihejvioralna terapija

Psihoseksualna terapija

Socioterapije

▪ Terapija sredinom – prilagođavanje sredini – socioterapija

▪ Okupaciona, radna i rekreativna terapija

▪ Terapija muzikom – muzikoterapija

▪ Art terapija

Terapijska zajednica

...OPŠIRNIJE>